Povratak

TREĆE MJESTO:

POVRATAK

***

Hanu je dovezla policija, šest dana nakon nestanka, službenim vozilom. Uzimanje izjave bilo je nemoguće. Mumljala je nepovezano, a ja sam, sluđen od sreće što je živa I čitava, to ignorisao. Dva policajca koja su je dovezla su vidno zazirali od ostanka na istom mjestu na kojem se I ona nalazi, ljubazno su odbili kafu, te sam ih ispratio I vratio se u dnevnu sobu.

Zaspala je na kauču, pokrivena vunenim ćebetom. Spustio sam se pored nje I zagledao se u papirić koji mi je jedan od policajaca dao na izlazu.

“Molim pozovite.”

Ispod toga broj telefona.

Pronašli su je kilometar od ulaza u Vagansku pećinu, po signalu mobilnog telefona, gdje je zadnji put njena kartica bila aktivna. Policajac, koji ju je našao, potpuno je odbijao da se sa njom opet susretne, a na dužnosti vraćanja nje kući zamjenio ga je mlađi kolega koji mi je ostavio njegov telefona. Razgovor nije dugo trajao, ukratko mi je objasnio gdje su je pronašli, rekao mi je da je nije bila u stanju dati izjavu, te da je “imao obaveza da završi” i da je zato nije mogao on voziti. U jednom trenutku je zaćutao. Nakon kratke pauze mi je rekao sljedeće: pronađena je kako leži ispod drveta, gola.

Otišla je na vikend u Šipovo. U nedelju popodne je krenula kući. U ponedeljak sam prijavio nestanak. U subotu su je našli.

***

Već dva dana je samo ćutala, jela I spavala. Nije mi odgovarala ni na jedno pitanje. Nije mi se obraćala.

Prvi put od kako živimo zajedno mi nije dala da je zagrlim pred spavanje. Rekao sam joj da je volim, na šta je samo tupo nastavila da gleda kroz mene. Nakon par sekundi je zatvorila oči I zaspala.

Tu noć sam sanjao neke ružne snove. Na poslu sam doživio neobičan razgovor. Iz kancelarije sam izašao u toalet, I dok sam prao ruke pridružio mi se nešto mlađi kolega, Slobodan. Osjetio sam da gleda u moj odraz u ogledalu. Pomalo nesigurno me je pitao kako sam I kako je Hana. Odgovorio sam da je dobro, da sam srećan što su je pronašli. Klimnuo je glavom I pitao da li je u redu, I znam li šta se desilo.

Situacija je postala neprijatna, te sam katko odgovorio da ne znam sve, jer nisam želio da je ispitujem dok se malo ne smiri.

-Imala je sreće što je iz Vaganske pećine živa izašla – izgovorio je dok je napuštao toalet.

***

Sedam dana je prošlo sporo, a tokom tog perioda, Hana mi se nije obraćala. Nije izlazila iz kuće. Nije uzimala telefon u ruke.

Nisam znao šta da radim. Na poslu sam tokom pauze ukucao jedino što sam znao na pretraživač. Ime pećine kod koje su je pronašli.

Oko 1040 rezultata. Šta je moja djevojka radila devetnaest kilometara od grada?

***

Provjerivši pretraživač, ostao sam bez riječi. Morao bih prvo da objasnim Zašto sam to uradio. Možda zvuči neobično, ali u rijetkim trenucima kada ste učesnik neobičnih događaja na koje nemate uticaj, slabo koja sitnica upada u oči. Slučajna reklama za kredit na televiziji koju sam usputno ispratio dala mi je ideju da provjerim njen lični računar. Njeno ponašanje je postalo nepodnošljivo. Kada sa nekim toliko dugo vremena dijeliš sve, od obroka do kreveta, nepostojanje nikakve komunikacije je kao paralelni univerzum.

I dalje je ćutala, povremeno jela I spavala mirno svaku noć. Uredno se istušira, presvuče u čistu odjeću I legne u krevet. Kao programirani robot. Kao da su “sva svjetla popaljena a nikog nema kod kuće”.

Nisam bio očajan, daleko od toga. Bio sam zabrinut. Kod nje sam, pored ostalih stvari, cijenio I volio povjerenje, te u nekoj drugoj situaciji ne bih ni pomislio da diram njene lične stvari. Nikada nije imala šifru na telefonu ili laptopu. Telefon nisu našli kada su pronašli nju. Zato sam upalio njen računar I očekivao da se odmah pokaže desktop.

UNESITE ŠIFRU

Savladao sam početno iznenađenje. Kombinaciju koju koristi na mailu sam pokušao prvu. Pogrešno.

Šifra za nalog na ženskom forumu koji je pratila.

POGREŠNA ŠIFRA

Ime ljubimca kog je imala I njen datum rođenja. Desktop se učitao. Otvorio sam pretraživač I izabrao opciju istorije.

Zanimljivo koliko malo poznajemo ljude sa kojima živimo.

Imala je meni potpuno nepoznata interesovanja. Kristali. Vlaška magija. Okultizam.

Kada sam je upoznao prije četiri godine, bavila se dizajnom I pravljenjem cvjetnih aranžmana. Uzeo sam trenutak da se sjetim kako je srećna dok se igra cvijećem. Mogla je satima da slaže ruže, kale I orhideje. Mašta mi je odlutala I zamislio sam je kako umjesto slaganja orhideja pravi vudu lutku. Tu sam se zaustavio. To nije bila ona. U mojoj mašti zbog ovoga što sam pročitao promjenila je boju očiju. To sasvim sigurno nije ona, ali ni ova osoba koju su mi vratili nije ona.

Poslednja dva mjeseca najviše se koncentrisala na kristale I lokacije visoke energije. Pretraživač mi je otkrio da su joj najzanimljivija bila tri mjesta u državi, a od njih najviše je je čitala o Vaganskoj pećini. Čitala je o još nekim stvarima, tu I tamo, a dosta stvari sam u životu čuo samo jednom ili možda dva puta. Neki pojmovi poput projekcije duhovnog bića su mi bili sasvim strani. Ali ipak, ona je o tome čitala, I to veoma podrobno.

Već je pala noć kada sam završio sa čitanjem istorije. Prestao sam biti zabrinut. Postao sam prestravljen. Saznanje da me je slagala o svemu imalo je najmanji uticaj na moj strah. Saznanje da je bez mog znanja organizovala odlazak na mjesto, za koje zasigurno mogu da tvrdim da je najblaže rečeno opasno, e to je učinilo da pored mog straha osjetim I tugu. Već dva mjeseca mi nije vjerovala. Uvjek smo razgovarali o svemu. Nekada sam se pretvarao da slušam o uticaju farbe na kvalitet kose. Znam zasigurno da se I ona pravila da sluša o procentu prodaje koji sam ostvario u ovom kvartalu. Nije bilo tajni. Ili sam ja barem mislio da nije.

Oči su me počele peći. Tada sam vidio.

Ključna riječ pretrage: glasovi.

Ključna riječ pretrage: vizije.

Ključna riječ pretrage: halucinacije.

Poslao sam direktoru poruku da sam bolestan I da sutra neću doći na posao.

***

Sa navigacijom sam stigao relativno brzo. Na internetu sam pronašao informacije o pećini, upoznao sam se sa time da je na sjeveru planine Vitorog. U njoj postoji sedam dvorana, I sve imaju ime. Na skoro samom ulazu je dvorana koja se zove Čobanska dvorana. Dvorane su povezane kanalima, a njih su stvorili nekadašnji tokovi podzemnih voda.  Kada bih se bavio speleologijom, vjerovatno bi me radovala tačna informacija da povezavši sve kanale, njihova dužina iznosi 420 metara. Lično meni to ništa nije značilo, ali zaputiti se u nepoznato bez ikakve pripreme, bilo bi budalasto. Autom nisam mogao proći do samog ulaza, tako da sam ugasio motor i pješke se zaputio nekih tristotinjak metara. Priroda je bila kao sa slike, ali osjećaj koji je ulivala sama atmosfera nije bio ni malo poetičan. Znao sam da nešto moram naći. Već nekoliko puta sam obeshrabrio samog sebe, jer nisam znao šta tačno tražim. Zapitao sam se, šta bih uradio, kada bih nešto zaista pronašao. Osjetio sam hladnoću, I pala mi je na pamet činjenica da su Hanu pronašli bez odjeće.

Šetao sam okolo nekih trideset minuta, neke tačke sam pregazio u nekoliko navrata. Napuštala me nada da ovo ima smisla. Tada sam uočio dvije mlađe djevojke kako sjede ispod drveta nedaleko od putića kojim sam se šetao, I čitaju nešto iz rokovnika. Pa, vrijedilo je pokušati.

-Dobar dan.

Pogledale su me iznenađeno. Kao da sam ih zatekao u nečemu neprijatnom. Nisu imale više od dvadeset godina. Promrljale su pozdrav, pa sam se osmjelio da rizikujem.

-Izgubio sam se, pa bih Vas zamolio samo da me uputite, ako Vam nije problem?

Svjestan da izgledam kao potencijalni manijak nisam se smješkao, već sam se potrudio da izgledam što više prijateljski nastrojen, ali i izgubljen, ako je to moguće odglumiti.

-Šta tačno tražite? – jedna od njih me upitala.

-Čitao sam na internetu da se mogu naći neki kristali ovdje na ovom područiju, a moja djevojka to jako voli, pa sam odlučio da je iznenadim.

Dobro, ako sada ne pozovu policiju, možda ću I saznati nešto. Obje su se počele smijati, pa sam osjetio olakšanje.

-To Vam se možda nalazi u pećini, dole na ulazu. Imaju stalaktiti, da li Vam to treba? – opet ista djevojka me je upitala.

-Pa ne znam, tražila je neku ogrlicu, ja se stvarno ne razumijem. Može li se u pećinu ući?

-Može, na sam ulaz. Samo ne znam da li Vam je sigurno da hodate sami, jer je dole opasno. Znali su neki da zalutaju pa da ih kasnije jedva pronađu. Skoro se jedna djevojka izgubila, tražili su je par dana. Možda je bolje da ipak kupite na internetu to što joj se sviđa.

Djelovala je jako bistro, nisam smio da ispitujem dalje. Nisam baš mogao samo tako da odšetam, te sam odlučio da djelujem da su me odvratile od ideje.

-Hvala Vam djevojke. Dolazi li ovdje puno ljudi?

-Pa ne baš, prije su se čobani ovdje skrivali sa ovcama kad je nevrijeme u jednom od dijelova, ali sada samo turisti znaju da povremeno navrate. Ja živim tu u naselju Vagan, ne sjećam se kada sam zadnji put nekoga vidjela ko mi nije poznat. Mada, ja ne dolazim prečesto, samo kada… Sekund molim.

Izvadila je kutiju cigara. Marlboro. Nasmiješio sam se. I ja sam se u njihovim godinama skrivao kada sam pušio. Otac mi je bio jako strog.

Kulturno sam se pozdravio I odšetao do auta. Zapalio sam cigaru. Ništa nisam saznao. Da li sam uopšte išta mogao saznati, s obzirom da nisam imao nikakav plan, niti cilj. Odlučio sam da ću se vratiti kući, I pokušati još jednom razgovarati sa Hanom. Razmislio sam o tome da je pokušam dovesti sa sobom. Možda će, kada ponovo dođe na ovo mjesto, sama odlučiti da priča.

Upalio sam auto, napravio polukrug, I uključio se na put.

Kada sam došao kući, prvi put sam je našao kako sama sjedi za stolom u kuhinji. Kao da nije primjetila da sam došao. Samo je sjedila I gledala u praznu korpu za voće. Prišao sam I poljubio je u glavu. Spustio sam torbu I ključeve na sto, oprao ruke, te sjeo nasuprot nje.

-Molim te Hana, reci mi šta se dogodilo. – gledala je kroz mene.

***

Pitaću Slobodana. Ispašću čudak, ali pitaću ga zašto mi je rekao da je Hana imala sreće.

Zaustavio sam ga na hodniku. Vrebao sam kada krene na pauzu, I zbog dekoncentracije mi je produktivnost potpuno opala. Direktor je imao razumjevanja, samo mi je na početku radnog vremena došao u kancelariju I rekao da me razumije, I ako mi bude trebao neki odmor, slobodno da mu se javim. Uskoro sam saznao I zašto je bio tako prijateljski nastrojen. O meni i mojoj Hani brujala je čitava firma.

Slobodan je naišao, noseći papirnu kesu sa ručkom, pa sam ga presreo I zamolio za nekoliko minuta. Kao da je to već očekivao. Ušao je u kancelariju I sjeo na stolicu za stranke.

-Vjerujem da će ovo potrajati, a ja sam gladan. Nadam se da ti ne smeta što ću jesti?

-Ne, naravno. Trebam te pitati nešto.

-Pretpostavio sam. Vezano za djevojku tvoju?

-Da. Zašto si mi rekao da je imala sreće?

-Vidi, ja sam iz Šipova – napravio je pauzu kada je zagrizao sendvič, te je nastavio da žvaće punih usta. Nisam ga želio prekidati, pa sam samo klimnuo glavom.

-Nisam to znao.

Prožvakao je svoj zalogaj pa je uzeo vazduha.

-Stvarno ne znam puno. Portir Stevo nam je svima ispričao da su ti našli djevojku dole blizu one pećine, znaš da njegova žena zna na čemu nebo stoji, a on je isti takav. Samo da je obavješten.

Složio sam se. Ako se nešto desi, a portir Stevo ne zna o tome ništa, to se ni nije desilo. Slobodan je nastavio da priča.

-Ja sam dole, kući, živio sa bakom. Kad sam bio mali, ako nisam miran, plašila me je da će doći vještice I da će me odvesti u pećinu. Izlišno je reći da nisam bio miran, ali kada mi time zaprijeti stvarno sam se plašio. Kada sam odrastao, načuo sam da se oko pećine noću skupljaju uglavnom djevojke, kao navodno prizivaju nešto da im pomogne, ako imaju želju koju ne mogu same da ispune. Neke su tako nestajale. Mada, iskren da budem, to su sve priče. Nikad nisam čuo da poimenice neko nestane. Do tvoje djevojke. Moglo joj se svašta desiti, vidio si kako je zabačeno.

-Kako znaš da sam vidio? – upitah ga.

-Pa, portir Stevo – slegnuo je ramenima.

***

Ana je dobila otkaz u cvjećari prije tri mjeseca. Posao nije išao a ja sam znao koliko je voljela i to mjesto, i taj posao. Nisam očekivao da će mi odmah sutradan doći sa idejom da otvori svoju cvjećaru. Pričala je o tome sedam dana ravno. Napravila je čitav plan. I to kako će dići kredit, i kako će se cvjećara zvati. Bio sam srećan zbog nje, znala je da može da računa na moju pomoć i podršku.

Odbijena je za kredit. Dva puta.

Pustio sam pjesmu “Sound of silence” iz šezdesetih. Hana ju je obožavala.

Znate kako pjesme i mirisi podsjete na događaje koje ste zaboravili, i može proći dosta vremena, i tek kada opet čujete pjesmu sjetite se svega?

Navukla je u sobu neke stare knjige prije par mjeseci, nije mi dala da vidim o čemu su. Rekla je da ću da se smijem i da ja to ne shvatam. Knjige su se nalazile ispod njene strane kreveta. Kako rekoh, nikada mi ne bi palo na pamet da provjeravam njene privatne stvari. Ovo je bio izuzetak. Jedva sam dočekao kraj radnog vremena.

Knjiga je bilo ukupno šest. Dvije su bile o dizajnu iz sedamdesetih, nebitne, kao u ovom trenutku pravo na privatnost. Jedna je bila Mir-Jam sa izlizanim naslovom. Takođe potpuno nebitna. Veneova zbirka prvi i drugi dio…?  Morao sam da se osmjehnem, više sam za sebe, jer sam u zbirkama pronašao upresovane djeteline sa četiri lista.

Šesta knjiga: Spiritualnost novog doba. Stavio sam knjigu pod mišku, i ne želeći da me Hana vidi sa njom, iskrao sam se kroz hodnik. Kao da bi me uopšte zapazila. Sjedila je pored prozora, vidio sam je da je gledala u drvo. Zapravo, kroz prozor, neodređeno kuda.

Sjeo sam u obližnji kafić i naručio kiselu vodu. Nakon četrdesetak minuta stomak mi se okrenuo nebrojeno puta. Malo sam se smijao u sebi, malo mi je dolazilo da plačem. Knjiga je opisivala stvari od meditacije, do prizivanja “entiteta”. Jedan mi je detalj upao u oči. Kod opisa postupka “prizivanja”, Hana je dopisala “Kako zloduhu tražiti kredit?”, i docrtala dvotačku i zatvorenu zagradu.

Pa, već imamo nešto.

Ono što sam uspio da sklopim u jednu priču je da je moja budalasta djevojka otišla na mjesto koje je sanjala, jer je istraživala kako na veoma alternativan način doći do ispunjenja želje. Od istraživanaj svega ovoga što se nalazilo predamnom zaključio sam da je postala pomalo opsjednuta i… Počela da halucinira, očigledno. Knjiga je pominjala mjesta “visoke energije”, kao i da, kada se dobije ono što želite, morate se vratiti na to isto mjesto, da bi se osoba “očistila duhovno”.

Povraćalo mi se.

Pohrlio sam kući. Znam šta treba da uradim. Trebam je vratiti tamo, i sve će biti u redu. Davljenik se za slamku hvata.

Uletio sam u kuću i našao je na istom mjestu kako sjedi i ćuti.

Kleknuo sam pored nje i uhvatio je za ruke.

-Molim te, pričaj sa mnom! Hajde da zajedno odemo tamo, i šta god da si uradila, popravićemo, samo da budeš dobro!

Muški glas iz moje Hane mi se obratio.

-Šest stotina godina sam pokušavao izaći, i ne dolazi u obzir da se vratim tamo!

GospodžaDyatlov